Dok je nekima uspeh kada im dete sluša Vivaldija ili je odlično u gimnaziji, tim istim roditeljima veštačka inteligencija već rovari po ulazu u kompaniju.
A onda nastaje haos.
Muka.
Svima je već sada muka od napretka i veštačke inteligencije.
Osim našoj deci.
Oni rastu uz ChatGPT, Claude i ostale „drugare“.
Da li je ovo novo:
„Moje dete zna da napravi aplikaciju u Claude-u za 17 minuta“?
Gledam sve to i smejem se.
Ne zato što je smešno.
Nego zato što me baš briga za kompanije koje su u panici:
„Neće to još ovde.“
„Još nije dovoljno dobro.“
„Naša industrija je specifična.“
„Ljudi su nezamenljivi.“
A ja u međuvremenu pišem kompletan softver koji može da zameni pola zaposlenih.
Da li su oni koji uskoro idu u penziju spaseni?
Ne znam.
Prvi veliki udar biće na kompanije za razvoj softvera.
Zatim video i audio produkcija.
Filmovi.
Muzika.
Mogu da napravim Vivaldijevog klona za 11 minuta i da ubedim svoje dete da sluša pravog Vivaldija.
Računovodstvo.
Administracija.
Marketing.
Prevođenje.
Profesori.
Vozači.
Niko nije siguran.
Ni kuvar.
Ni moler.
Niko.
Da li treba da se plašimo?
Treba.
Da li će nas pogoditi?
Hoće.
Da li će ovo uskoro stići?
Hoće. I mnogo brže nego što mislimo.
Da li će sve ovo da pukne kao balon?
NEĆE.
To je sada san svakog developera.
Ali šta onda da radimo?
Hm.
Hm...
Spremajte se.
Učite.
Rastite.
A ako ste kompanija — ulazite u AI.
Ne kao još jedan alat.
Ne kao još jedan „AI projekat“.
Nego u samu strukturu kompanije.
U ljude koji razumeju snagu i potrebu veštačke inteligencije.
Nemojte da dozvolite da vas vreme pojede kao početkom 2000-ih, kada su oni koji nisu shvatili moć interneta nestali u tmini sumraka.
A internet je bio samo uvod u ovo što nam sledi.
Ne plašite se napretka.
Ne plašite se robota.
I ne plašite se njegovih prvih reči kada jednog dana čujete:
„Svetomire, kako mogu da ti pomognem danas?“
Šta ćemo tada?
Pa...
Nadam se da smo se do tada spremili.